25 godina vjernosti Lošinju: Od gostiju do prijatelja

Postoje gosti koji na odmor dolaze jednom, postoje oni koji se vraćaju nekoliko puta, a postoje i oni kojima Lošinj s vremenom postane drugi dom. Upravo je takva priča Branka Debeljaka i Simonke Rus iz Ljubljane, koji na otok dolaze već punih 25 godina.

Njihova povezanost s Lošinjem započela je sasvim spontano, a tijekom godina prerasla je u iskreno prijateljstvo s domaćinima i duboku privrženost otoku. Posljednjih deset godina borave u obiteljskom smještaju Milene Toić, dok su prethodno odmarali kod drugih lošinjskih iznajmljivača.

Prisjećajući se prvog dolaska, ističu kako ih je osvojilo povjerenje koje su doživjeli već pri rezervaciji smještaja. U tadašnjoj turističkoj agenciji zbog nemogućnosti kartičnog plaćanja rečeno im je da smještaj mogu platiti tek po povratku kući. Ta jednostavna gesta ostavila je snažan dojam i, kako kažu, pokazala im da je gostoprimstvo na Lošinju mnogo više od usluge.

Veliki su zaljubljenici u prirodu i samoniklo bilje. Posebno cijene lošinjsku klimu, za koju tvrde da se osjeti već od Ćunskog, a među omiljenim mjestima izdvajaju vidikovac u Velom Lošinju, gdje najviše osjećaju blagotvorni morski aerosol i svježinu zraka. Branko se prisjeća i 2020. godine, kada je nakon preboljenja bolesti COVID-19 upravo na Lošinju ponovno osjetio snagu i dobrobit otočne klime.

Nakon četvrt stoljeća dolazaka primjećuju brojne pozitivne promjene na otoku. Ističu kako je Lošinj danas čišći, uređeniji i da se puno više pažnje posvećuje zaštiti okoliša. Kao dobronamjernu sugestiju navode potrebu za još većom brigom o uklanjanju psećeg otpada s javnih površina.

Posebno mjesto u njihovoj lošinjskoj priči zauzima obitelj Toić. Za domaćicu Milenu imaju samo riječi hvale, ističući njezinu srdačnost, gostoljubivost i iznimnu brigu o svakom detalju. Toliko su se zbližili da se danas više ne smatraju gostima, već prijateljima obitelji. Tome svjedoči i simpatična tradicija – Milenin suprug svake godine upravo u vrijeme njihova dolaska vadi krumpir iz vrta, a Branko i Simonka rado mu se pridruže.

Među brojnim uspomenama posebno izdvajaju odlazak u pizzeriju Draga te vidikovac Providenca, za koji kažu da je “napravljen srcem i s ljubavlju”.

Na pitanje što ih nakon svih ovih godina uvijek vraća na Lošinj, Simonka daje jednostavan odgovor:

“Mnogo više vrijedi biti na ovoj plaži nego imati zlato.”

Upravo ovakve priče potvrđuju da najveća vrijednost obiteljskog smještaja nije samo kvaliteta usluge, već odnosi koji se tijekom godina pretvaraju u prijateljstva. Takve veze stvaraju uspomene koje traju cijeli život i razlog su zbog kojeg Lošinj mnogima postaje drugi dom.